Govorimo sve više, a čujemo se sve manje

O tišini među riječima i čežnji da budemo zaista povezani.

U svijetu u kojem je sve dostupno – poruke, pozivi, reakcije, statusi – postalo je bolno očigledno koliko smo zapravo udaljeni jedni od drugih. Ne u kilometrima. Ne u vremenskim zonama. Već u onome što najviše boli – u osjećaju da nismo viđeni, da nas niko istinski ne sluša, i da su riječi postale prazne, lagane, brze... i bez dodira.

Danas govorimo više nego ikada. U inboxima, na sastancima, na društvenim mrežama. Komuniciramo „non-stop“, ali kada stanemo – osjetimo da nešto nedostaje. Jer sve manje razgovaramo. Sve više odgovaramo – brzo, kratko, funkcionalno, automatski. I tu, negdje između poruke „javi kad stigneš“ i reakcije na tuđi story, izgubili smo ono ljudsko: kontakt očima, pažnju, prisutnost, toplinu.

Kako smo došli do toga?

Umorili smo se. Od tempa, od očekivanja, od buke. I počeli smo se štititi – šutnjom, povlačenjem, površnim kontaktom. Postalo je lakše ostati na distanci nego se otvoriti. Lakše je reći „ok“ nego objasniti kako zaista jesmo. Lakše je sakriti se iza „nemam vremena“ nego priznati da nam fali neko. Da nam nedostaje razgovor koji nije analiza, ni plan, ni izvještaj – nego samo prisutnost dvoje ljudi koji slušaju jedno drugo, iskreno, bez agende.

Ipak... postoji nešto što možemo.

Možemo početi od sebe.

Možemo biti ti koji slušaju i kad nemaju spreman odgovor.
Možemo biti ti koji pitaju „Kako si stvarno?“ i ostanu dovoljno dugo da čuju odgovor.
Možemo pogledati ljude u oči. Ostaviti telefon sa strane. Biti prisutni. Ne da bismo „bili bolji“, već da bismo bili bliži. I to mijenja sve.

Jer jedna osoba koja sluša – ne samo čuje, već sluša – mijenja način na koji se drugi osjećaju. Mijenja odnose. Mijenja atmosferu. U timu. U porodici. U partnerstvu. U životu.

Kako se ponovo povezati – i sa sobom, i s drugima?

• Počni sa sobom. Pitaš li se ikad kako si? Bez „moram“ i „trebam“. Samo: Kako sam ja danas?

• Vježbaj prisutnost. Kad te neko nešto priča, slušaj. Ne prekidaj, ne planiraj odgovor dok govori. Samo budi tu.

• Zastani. Ne odgovaraj odmah. Neka neke poruke pričekaju. Neka ljudi znaju da si tu – stvarno.

• Daj pažnju. Pravu, ne polovičnu. Neko će je pamtiti cijeli dan.

• Govori nježno. Riječi liječe. Ili povrjeđuju. Biraj one koje griju.

• Budi hrabar da pokažeš osjećanja. Nećeš biti slab. Bit ćeš ljudsko biće među ljudima. I to je najveća snaga.

Za kraj...

Svijet ne treba više komunikacije. Treba više povezanosti.

Ne treba više buke, već više tišine u kojoj se srca mogu čuti. Više trenutaka u kojima ništa ne moraš reći, ali neko zna da si tu. I zna da nije sam.

Možda ne možemo promijeniti sve. Ali možemo promijeniti kako mi pristupamo drugima. I to, vjeruj, ima moć da pokrene tihe promjene. One koje se ne vide odmah. Ali se osjete. Duboko.

I ako si pročitao ovo do kraja, možda si već spreman da postaneš ta promjena.
Ne velikim gestom. Već jednom iskrenom rečenicom:
„Tu sam. Slušam te.“