Kada ekran postane oružje: Psihološki pogled na online nasilje kroz priču Ilde Humić

U vremenu kada smo svi dostupni jednim klikom, kada ekran često zamjenjuje stvarni kontakt, sve češće svjedočimo jednom tihom, ali razornom obliku nasilja, nasilju koje se ne vidi na tijelu, ali ostavlja duboke rane na duši.

Zovemo ga online nasilje, ali ono nije virtualno. Ono je stvarno. Bolno. Ponižavajuće. Utiče na stvaran život, stvarne ljude i stvarne emocije.

I danas više niko nije zaštićen, posebno oni koji se usude biti viđeni.

Jedan od najočitijih i najpotresnijih primjera u našem digitalnom prostoru je slučaj Ilde Humić, žene, majke, poduzetnice, kreatorke, koja iz dana u dan trpi napade, izrugivanja, prijetnje i ismijavanja. Ne zbog zločina. Ne zbog loših djela. Već zbog toga što se usudila biti svoja. Vidljiva. Hrabra. Postojana.

Ko su nasilnici i zašto ih često poznajemo lično?

Online nasilje često zamišljamo kao napad anonimnih “hejtera” iz sjene. Ali istina je još bolnija. Vrlo često, najoštrije riječi, najgrublje osude i najpodlije uvrede dolaze od osoba koje su vas nekad poznavale. Bivše prijateljice. Poznanici. Ljudi kojima ste vjerovali.

Online nasilnici nisu uvijek lako prepoznatljivi. To nisu nužno ljudi koji bi u stvarnom životu podigli glas. Mnogi od njih su tihi, nesigurni, frustrirani... I upravo zato koriste anonimnost interneta da izraze ono što ne bi smjeli – ni prema sebi, ni prema drugima.

Najčešći motivi:

• Projektovanje unutrašnje boli: Osobe koje se osjećaju nemoćno, neuspješno ili zanemareno često svoje emocije izbacuju na druge posebno na one koji se usuđuju biti vidljivi, autentični i uspješni.

• Grupna dinamika i “efekat gomile”: Kada vide da neko već napada, osjećaju se "slobodno" da i sami to učine – jer su "dio većine".

• Zamjena stvarnog kontakta digitalnim prazninama: U svijetu gdje nedostaje stvarne bliskosti i empatije, ekran postaje maska.

Zašto se prijateljstvo pretvara u neprijateljstvo?

🔸 Zato što je lakše napasti nego priznati da te boli.

Mnogi ne znaju šta učiniti sa sopstvenim frustracijama, zavišću, osjećajem manje vrijednosti. Umjesto da se okrenu sebi i rastu, oni se okreću protiv onih koji su nastavili dalje. Oni koji su stali ispred kamere, mikrofon uzeli u ruke, ili jednostavno rekli “Evo me, ovo sam ja.”

🔸 Zato što ne podnose da niste više isti.

Kada rastete, mijenjate se. A to ne odgovara onima koji vas žele zadržati u verziji koja je njima bila udobna. Nekima je teško prihvatiti da ste se razvili u nešto što ih podsjeća na sve ono što oni nisu imali hrabrosti postati.

🔸 Zato što tvoja svjetlost podsjeća druge na njihovu tamu.

Ponekad sama činjenica da postojite autentično, podsjeća druge na sve što nisu rekli, sve što su prešutjeli, sve što nisu živjeli. I umjesto da se inspirišu oni biraju da unište.

🔸 Zato što grupna mržnja zbližava nesigurne ljude.

Bivše prijateljice se lako okupe oko zajedničkog neprijatelja i često to postane osoba koja im je nekada bila najbliža. Tu nema ljubomore zbog izgleda, već zavisti prema unutrašnjoj slobodi koju mnogi ne umiju podnijeti.

Šta to čini žrtvi? Psihološke posljedice svakodnevnog linča

Ljudi često kažu “Ne čitaj komentare” ili “Ti si to birala.”

Ali zamislite da svakog jutra kad otvorite oči, znate da će vas stotine ljudi mrziti zbog vašeg glasa, izgleda, načina govora, načina majčinstva, partnerstva, odijevanja, ili jednostavno zato što ste živi.

Takav oblik psihološkog terora ne ostavlja modrice, ali može izazvati:

• Hronični stres i osjećaj straha

• Gubitak samopouzdanja

• Poremećaje spavanja, apetita, raspoloženja

• Izolaciju, osjećaj srama, unutrašnje povlačenje

• Pitanje vlastite vrijednosti čak i kada duboko znaš da ništa nisi skrivila

• To nije “slaba ličnost”. To je prirodan odgovor jednog zdravog uma koji se pokušava nositi s nečim nenormalnim.

Zašto društvo šuti? I zašto to ne smijemo više tolerisati?

Mi živimo u društvu gdje se često žrtva pita: “Pa što si se eksponirala?” Kao da vidljivost znači da gubiš pravo na dostojanstvo. Kao da ako živiš javno zaslužuješ batine, samo što nisu fizičke. Istina je bolna: online nasilje se normalizira jer su granice razorene. Jer algoritmi nagrađuju mržnju. Jer pasivna većina šuti.

Ali znajte: tišina nije neutralna. Ona je strana nasilja.

Kako se boriti kao ljudi, roditelji, stručnjaci?

• Ne šutite. Ne prolazite. Reagujte. Ako ne znate kako pomoći barem nemojte učestvovati.

• Učimo djecu emocionalnoj pismenosti. Naučimo ih kako prepoznati, izraziti i regulisati emocije.

• Prijavljujte nasilje. Stojte uz žrtvu. Pokažite da nije sama.

• Osnažujmo žene koje se ne boje biti ono što jesu.

• Vodimo svojim primjerom. Jer onaj ko danas šuti, sutra može biti meta.

Zaključak: Ilda kao simbol hrabrosti, i ogledalo društva

Ovo nije priča samo o Ildi. Ovo je priča o svakome ko je bio izložen javnoj sramoti, ruganju, omalovažavanju. O svakoj ženi koja je pokušala voljeti sebe glasno i zbog toga bila razapeta. Ali i o svima nama jer način na koji tretiramo one koji se usude biti viđeni, pokazuje ko smo mi kao društvo. Ako imate snagu da komentarišete tuđi život imajte i snagu da pogledate svoj. Ako imate potrebu da šutite kad drugi stradaju znajte da će tišina jednog dana doći i po vas.

Za kraj: ako ste danas pročitali ovo i osjetili knedlu u grlu, tugu, ili bijes zbog nepravde neka to ne ostane samo osjećaj.

Pretvorite ga u glas. U ruku podrške. U granicu prema zlu.

To je najmanje što možemo učiniti kao ljudi.