Ljudi nisu resurs. Ljudi su temelj.

I nisu tu da se koriste, već da se razumiju, razvijaju i poštuju.

Ponekad je dovoljno samo jedna riječ da nas udalji jedne od drugih.
Riječ „resurs“ možda nije ni nastala s lošom namjerom – ali u sebi nosi nešto hladno. Nešto upravljačko, upotrebljivo. Kao da ljudi postoje da bi ih se „rasporedilo“, „iskoristilo“ i „iskalibriralo“ u svrhu cilja.

Ali ljudi nisu ni Excel tabele. Nisu alati. Nisu cifre.
Ljudi su emocija. Proces. Priča. Nježnost. Nesigurnost. I nevjerovatan potencijal.

Kada smo počeli gledati ljude kao nešto što treba optimizirati?

U ime efikasnosti, KPI-eva i uspjeha, izgubili smo nešto dragocjeno – pogled na čovjeka. Onog koji dolazi svaki dan, nekad s osmijehom, nekad s nevidljivim teretom. Onog koji nosi porodicu, tihi bol, nesigurnost, snove koje možda nikad nije izgovorio. Onog koji ne traži mnogo – samo da bude viđen.

Ako ga zovemo resursem, možda ga prestanemo gledati kao osobu.
A kada prestanemo gledati kao osobu, prestajemo ga voditi. Počnemo ga upravljati. A to nije isto.

Ljudi žele da ih neko pita: „Kako si danas stvarno?“

U srcu svake organizacije nije sistem. Nisu alati. Nisu čak ni ciljevi.
U srcu je čovjek. I njegova potreba da zna da vrijedi i kada pogriješi.
Da osjeti da doprinosi i kada ne briljira.
Da zna da nije broj – već neponovljiva kombinacija iskustva, talenta, emocije i volje.

I to je uloga savremene poslovne psihologije i HR-a – ne da koriste ljude, već da ih njeguju.

Kako promijeniti odnos prema „ljudskim resursima“?

Ne moraš mijenjati sistem odmah.
Počni od toga kako gledaš svog kolegu. Ili pripravnika. Ili domara.
Počni od pitanja koje možda dugo nisi postavio:
„Šta ti treba da ti ovdje bude dobro?“

I onda – slušaj. Ne da odgovoriš, već da razumiješ.
Zato što dobar radni ambijent ne nastaje iz benefita.
Nastaje iz povjerenja. Iz osjećaja: „Ti ovdje vrijediš. Ne zbog onoga što daješ, nego zbog onoga što jesi.“

Za kraj…

Ne treba nam novi naziv za ljudske resurse.
Treba nam novi pogled na njih.

Ljudi nisu resurs. Ljudi su srce.
I ako ih tako gledamo – dobijamo više od rezultata.
Dobijamo odanost. Autentičnost. Pripadnost.
I ono što se ne može kupiti – ljudsku prisutnost u sistemu koji ih ne briše.