Zamijenili smo bliskost za funkcionalnost

I sad se čudimo što nam fali ono čega se više ni ne sjećamo kako izgleda.

U svijetu u kojem je sve optimizovano, ubrzano i postavljeno da „funkcioniše“, nešto duboko ljudsko tiho se izgubilo. Bliskost. Ona prava. Ne ona koja se mjeri brojem poruka, zajedničkih fotografija ili formalnih pitanja „kako si“, već ona koja se osjeti u tišini, u pogledu, u nesavršenosti. Ona koja ne traži objašnjenja, ni savršen tajming. Samo prisustvo.

Danas se u mnogim odnosima mjeri „da li stvari funkcionišu“, a sve manje se osjeća „da li smo stvarno povezani“.
Partneri su timovi. Porodice su logistika. Prijateljstva su povremene razmjene informacija. Kolege su alati za ispunjavanje zadataka. Ljubaznost je postala automatizovana. Ljubav – često zakopana ispod liste obaveza.

I niko to ne radi iz loše namjere. Radimo to jer pokušavamo da preživimo. Da budemo efikasni, tačni, odgovorni, funkcionalni. I u tom pokušaju da sve bude „kako treba“, izgubili smo ono zbog čega sve to radimo – ljudskost.

Kad si zadovoljan, ali se i dalje osjećaš prazan

Možda imaš posao. Imaš rutinu. Imaš odnose u kojima nema konflikta, ali nema ni nježnosti. Imaš sve što bi „trebao“ imati. Ali ti fali. Ne znaš ni šta tačno. Samo znaš da fali.

Možda ti fali neko ko će znati kad šutiš. Neko s kim možeš biti zbunjen, umoran, nesiguran, a da ne moraš to opravdavati. Možda ti fali bliskost koja ne zavisi od raspoloženja ili savršenih okolnosti. Možda ti fali neko ko ne očekuje ništa, već te samo vidi.

Funkcionalnost ne gradi sigurnost. Bliskost gradi.

Sistem nas je naučio da budemo korisni, brzi, efikasni. Da ne tražimo previše. Da se ne zadržavamo na osjećajima. Da kažemo „dobro sam“ i kad nismo. I tako smo postali društvo koje „ide naprijed“, ali se unutra raspada u tišini.

Zato danas imamo timove koji savršeno komuniciraju – ali se niko ne osjeća viđeno. Porodice koje funkcionišu kao sat – ali niko ne zna kako se zapravo osjeća onaj drugi. Parove koji nemaju konflikt – ali više nemaju ni bliskost.

Kako da vratimo ono što smo tiho izgubili?

Ne treba nam drastična promjena. Dovoljna je odluka da budemo prisutni. I da budemo hrabri da donesemo nježnost nazad u svakodnevicu. Evo nekoliko koraka:

• Zastani. Prije nego odgovoriš, pitaj se – da li ja slušam, ili samo čekam red da govorim?

• Pogledaj. Ljudi često nose više nego što kažu. Budi neko ko vidi ispod riječi.

• Dotakni. Ruku, rame, srce. Ne moraš riješiti, dovoljno je da budeš tu.

• Pitaj drugačije. Umjesto „kako si“, probaj „šta ti danas najviše treba?“

• Dozvoli sebi da pokažeš osjećaj. Ne moraš biti jak uvijek. Bliskost se gradi ranjivošću, ne perfekcijom.

Za kraj...

Možda ne možemo promijeniti način na koji svijet funkcioniše. Ali možemo vratiti nježnost tamo gdje jesmo. Možemo usporiti. Možemo biti mekši. Možemo dozvoliti sebi i drugima da ne budemo samo „ok“. Da budemo stvarni.

Jer koliko god da je nešto funkcionalno – ako nema duše u tome, prazno je.
A dušu vraćamo bliskošću. Pogledom. Pažnjom. Riječima koje ne žure. Prisutnošću koja grije.

I možda baš ti danas budeš prvi koji će napraviti taj mali, nježni korak nazad prema bliskosti.
Možda baš ti podsjetiš nekoga kako je to – biti stvarno tu.